Halo Taxi

Čudno je to kako se čovjek ne sjeća mnogih stvari u životu, zaboravlja, dok mu druge ostanu urezane u sjećanje i svaki put kad na njih pomisli ima utisak kao da se to juče dogodilo.

Evo, ja stvarno ne znam kad sam se prvi put potukao, napio, zapalio prvu cigaretu i još mnogo drugih banalnih stvari ali se dobro sjećam onog dana kada sam studentski Index odlučio da zamjenim za volan, ulice omotane mrakom, sumnjivim likovima iza mene, dan za noć ...

Da, kao i mnogi drugi, što bi rekao Šaban Šaulić, "Sa namerom dođoh u veliki grad", grad koji nema obzira za slabosti, istovremeno i lijep i ružan, grad koji "pojede", nespremne, grad na ušću dvije velike rijeke, grad Beograd.

Pokojni otac bješe poznati doktor, priznat i cijenjen svuda, čak i u Beogradu gdje je uostalom i završio studije, jedno vrijeme čak i radio na tamošnjem Stomatološkom fakultetu i majka, Mikrobiolog, žena "zmaj", u svom poslu, sestra student gore navedenog Stomatološkog fakulteta, što bi se reklo imao sam jak "pedigre".

Ja kao ja, nisam nikad baš znao šta bih želio da budem u životu, znate ono, neko je htio da bude doktor, neko profesor, neko  poznati sportista, da, imao sam druga koji je čak bio ubijeđen da će biti vojni pilot ... Ali, ne ja, ja stvarno o tome nisam nikad razmišljao.

Kako god, nakon završetka srednje škole, naravno, i ja sam na nagovor roditelja završio na Stomatološkom fakultetu u Beogradu koji mi, iskreno, nije nikad padao na pamet, pa gade mi se i moji zubi a tek tuđi ...

Moj prvi susret sa mojim prvim cimerom - mojom sestrom, njenim vojničkim pravilima ponašanja, njenim tadašnjim momkom a sadašnjim mužem, prvom komšinicom, udovicom vojnog lica, bakutom koja je mrzela samu sebe i zgradom iz Prvog Srpskog Ustanka u Višegradskoj ulici, pa, sve i da hoću, ne mogu nikad zaboraviti.

Dobro se sjećam da mi je trebalo dobra dva mjeseca da se naviknem da mi hitna zavija ispod prozora po cijelu noć, dva puta sam htio da dignem ruke od svega i vratim se kući ali sam na nagovor roditelja uvijek nekako ostajao.

Fakultet kao fakultet, simpatično zdanje, mnogo napaljenih štrebera, svi su bili tako uporni da postanu stomatolozi da mi ih je često bilo žao koliko su bili jadni i spremni na sve, samo da dodđu do tog cilja, ja sam čekao kraj predavanja, noć, izlaske sa svojim društvom, što starim - što novim, mislim, kome još treba fakultet kraj onakvog provoda?!

I tako, moj je život krenuo sasvim drugim tokom od onog zbog kojeg sam došao, meni je bilo dobro ali moj otac to nije tako mislio, nakon par upozorenja, svega mu je bilo dosta, prestao je da mi šalje novac koji sam, uzgred, nemilosrdno trošio i rekao mi da se vratim kući ili da se snađem sam ... Baš to njegovo "Snađi se", u toku jedne regularne sjedeljke a na nagovor mog tadašnjeg druga a kasnije kolege Igora me je i odvelo na Beogradske ulice, samo ovaj put bukvalno.

Par riječi sutradan sa glavnim Šefom udruženja jednog jakog, privatnog Taxi prevoznika, moje "Pristajem",  prilično izmoren Fiat Stilo oblijepljen naljepnicama, među kojima se najviše isticala ona od "Tehnomanije", noć 21. decembra, radio stanica sa koje se začulo "Taxi vozilo 37, ulica Rankeova, gospođa sa malim detetom čeka za 10 minuta, opor miris nafte, moje "Prijem, krećem", i mija "karijera", je započela ... 

• Početna strana
• Arhiva
• Fascikle
• Linkovi
• Administracija

• Početak ...

• Generalna [1]

• RSS 0.90
• RSS 1.0
• RSS 2.0
• Atom